JB: Za razliku od "Toma Sawyera", okrutne istine u "Huckleberry Finnu" nisu uljepsane. Knjiga u sjecanju ostaje isto toliko zbog tame koliko i zbog svog svijetla, uglavnom stoga sto je Twain bio, kad ju je napisao, devet godina stariji, pametniji i iskusniji i sto je pokusavao prebroditi vlastite traume izazvane problemom rase. Premda je radnja obiju knjiga smjestena u idilicnom Hannibalu Twainova djetinjstva, citatelji ih ne citaju na isti nacin. Toma Sawyera citaju kad su mladi, za zabavu. Huckleberry Finna u srednjoj skoli ili koledzu kad se ta knjiga cita kao jedan od najvecih americkih romana koji se onda analizira s duznom akademskom ozbiljnoscu. Devet godina nakon sto je napisao Huckleberry Finna, Mark Twain se Hannibalu, u svojim pisanjima, vratio jos jednom, i po zadnji put, knjigom Pudd'nhead Wilson, satirom na temu ropstva.
ZC: O tim kasnijim Twainovim dilemama na temu ropstva i rase vecina Amerikanaca, posjetitelja Hannibala, vrlo malo zna, ako uopce ista. Vecina ih jednostavno vjeruje - Twain u Hannibalu zivio, o njemu pisao i u njemu umro. Grandiozna kuca koju je Twain podigao u Hartfordu, u drzavi Connecticut, 70-ih godina proslog stoljeca, i u kojoj je napisao spomenute knjige, privlaci tek upola manje posjetitelja nego ovaj gradic na Mississippiju, mjesto ni na cijem putu, mjesto koje i ne ulaze bas puno napora u reklamiranju vlastitog, slavnog sina.
JB: U prilog cinjenici da sto ste dalje od Hannibala to vise znate i o njemu i o Marku Twainu govori i podatak o enormno velikom broju posjetitelja iz drugih krajeva svijeta, narocito Evrope i Azije. U muzeju smo naisli na podatak da su Twainove knjige prevedene na vise od 60 svjetskih jezika, medju njima i Urdu, Telugu, islandski, Afrikaans......
ZC: U samom Hannibalu, zitelji ne haju bas previse za Twaina. Tocnije, u baru B. J.'s Tavern, kamo smo posli u potragu za pravim, starim, ne-turistickim Hannibalom, saznajemo da slavnog pisca uopce ovdje ne vole te da niti jednu njegovu knjigu ne zele uzeti u ruke. Dodjete li u Hannibal, a da nikad niste culi za Marka Twaina, naci cete ovdje samo jos jedan, obican rijecni grad kraj mocnog Mississippija, grad bez nekog narocitog sarma. Oni koji poznaju Marka Twaina, u Hannibal stizu s vlastitim rekvizitima - sjecanjima, zeljama, snovima, kajanjima i ceznjom za jednom jednostavnijom Amerikom.
JB: Kod B.J.-a kazu: Hannibal prolazi kroz krizu identiteta. B.J.-eva taverna odrzava stari dekor kako bi privukla one koje zanima nacin na koji se nekada mozda zivjelo u Hannibalu. I, business je dobar svaki put kad u luku stigne Delta Queen ili Mississippi Queen. Turistima s dvije Delte ne treba dugo da pronadju put do B.J.-a, strateski lociranog na Glavnoj ulici, nedaleko rijeke. Uz pivo i sendvic, upijaju, uvjereni su, atmosferu koju bi nasli da su se nekim cudom zatekli u Hannibalu mladog Clemensa.
ZC: No, te musterije nisu dio gradskog identiteta. Medju ziteljima Hannibala, malo je onih koji mare za povijest. Jos manje onih koje zanima Mark Twain. A oni religiozni ne bi ga ni u snu citali! Vecina lokalnih zitelja vjeruje kako njihov Hannibal nema ama bas nikakve veze ili slicnosti, niceg zajednickog, s utopijskim Hannibalom kojega se Mark Twain prisjecao iz udobnosti svoje kuce u Connecticutu, dok je pisao Pustolovine Toma Sawyera i Huckleberry Finna.
JB: Vecina je njih nekad bila zaposlena u lokalnoj tvornici cipela. I svako drugo manje mjesto u Missouriju, Illinoisu i u drzavi Arkansas imalo je nekad svoju tvornicu cipela. Ova u Hannibalu bila je ipak najveca u tom dijelu zemlje. Onda je proizvodnja cipela, 60-ih godina, preselila izvan Amerike. Jeftinija radna snaga. Hannibal je, potom, neko vrijeme imao tvornicu cementa. Kazu, proizvela je cement za cijeli Panamski kanal! Te i druge tvornice polako su, zaredom, kako su se potrebe gospodarstva mijenjale, nestajale s obale. Nestajale su s obale i u povremenim poplavama. Uz rijeku je jos uvijek dosta otvorenih prostora, prepunih otpada i rijecnih nanosa - podsjetnik da Mississippi nije uvijek bio dobrocudni bog koji se smijesio nestasnim djecacima. Prije 8 godina, grad je konacno odlucio uhvatiti se u kostac sa starim protivnikom, rijekom, i podici nasipe.
ZC: Hannibalu je dugo trebalo i da shvati da bi ime Marka Twaina moglo donositi lijepe turisticke dolare. A kad su turisti konacno poceli dolaziti, nitko ih vise nije mogao zaustaviti. Kako vec rekosmo, godisnje i preko pola milijuna. Danasnji Hannibal i nema nista drugo sto bi ih moglo privuci osim imena Marka Twaina. Zbog njega se citavi grad pretvorio u pravi hram svjetski slavnom spisatelju.
JB: Ipak, jedina realnost u Hannibalu, to je rijeka Mississippi. Da bi se Tom Sawyer i Huckleberry Finn uopce mogli roditi, trebao je prvo postojati Mississippi. On ce zauvijek ostati dijelom gradske savjesti, sa ili bez nasipa. .....Kad smo proslog vikenda krenuli rijekom ispred Hannibala, njegovim brodom Mark Twain, nasli mjesto na gornjoj palubi i zadovoljno sjedili na toplom jutarnjem suncu, rijeka je bila velicanstvena, tako odlucna na svom putu ka jugu, ka Meksickom zaljevu. Ravno i bez zavoja dokle je pogled sezao. Sedam milja, rekao nam je rijecni pilot. Pokusali smo rijeku gledati ocima djecaka koji ce kasnije o njoj pisati.
ZC: Sto li lezi iza tih sedam milja?, sigurno se puno puta pitao. Kamo su isli svi oni rijecni parobrodi. Sve one teglenice i slepovi? I toliki ljudi? Djecak mora da je ludio od znatizelje!
JB: Kad je kasnije i sam krenuo u taj svijet, vidio je vise od bilo kojeg americkog spisatelja 19. stoljeca. I napisao dvije knjige koje su i danas klasici medju putopisima - Innocents Abroad i Following the Equator, Neduzni u inozemstvu i Sljedeci ekvator. Ali, vode koje su zivot dale Twainovom pisanju, vode su Mississippija.
ZC: Kod B.J.-a smo culi i jednu zanimljivu pricu. Jednoga dana, 1982, gradu je u posjet stigao slavni argentinski pisac Jorge Luis Borges. U St. Louisu je trebao odrzati predavanje na temu pjesnika Walta Whitmana i prihvatio je poziv, pod jednim uvjetom: da ga domacini odvedu u Hannibal. Citao je Huckleberry Finna kad je sam bio djecak. I tako je Borges stigao u Hannibal. Starac od 83 godine, slabog zdravlja i na nesigurnim nogama. Hodao je uz pomoc stapa. Bio je gotovo vec i potpuno slijep. Nakon rucka priredjenog u njegovu cast i nakon posjeta muzeju Marka Twaina, Borges je izrazio zelju da sidje do rijeke. "Mississippi je izvor Twainove snage. Zelim dodirnuti tu rijeku," rekao je Borges. Odveli su ga nizbrdo do rijeke. Cucnuo je, stavio ruku u vodu, pustio da ona protjece kroz njegove prste. I onda rekao: "Moj je put sada potpun."
Natrag na Putovanja po Americi